Piše: Duško Kovačević
Od samog uvođenja višestranačja u Crnoj Gori, suočena s različitim modelima izbornih malverzacija, crnogorska opozicija je decenijama, uz sve ostale srodne i antirežimske subjekte, očajnički vapila za slobodnim izborima. U traganju za izlazom iz tog svojevrsnog đukanovićevskog lavirinta, uglavnom se išlo u jedinom mogućem pravcu, bojkota, protesta, napuštanja institucija, odnosno, nekoj vrsti vanrednog i alarmantnog stanja. Trebalo je isprovocirati i pokrenuti međunarodnu zajednicu da izvrši pritisak na vlast kako bi se formirala prelazna vlada. Prelazna ili tehnička vlada, u kojoj bi se našle gotovo sve stranke, i opozicione dakako, po prvi put u parlamentarnoj istoriji Crne Gore, pripremila bi i organizovala slobodne i poštene (nad)izbore. Ko je i šta je ta “međunarodna zajednica” koja treba da garantuje pošten ishod ovog procesa? Kakva je njena priroda i karakterologija? Da li je to ona ista međunarodna zajednica koja je decenijama, kroz hvalospjeve raznih “junkera”, stimulisala upravo ovakvu Crnu Goru? Nagovoreni smo nekako već da suštinska pitanja uvijek prećutimo, ali to je sad neka druga tema.
Dakle, ako su prelazna vlada i prvi pošteni izbori uslov svih uslova crnogorskih alternativnih snaga, uzgred - to je i osnovni zahtjev aktuelnih protesta Demokratskog fronta, čemu onda protivljenje istorijskom sporazumu o fer izborima između DPS-a i solidnog dijela opozicije čije se potpisivanje očekuje ovih dana? Zašto baš sada, kada nam je na dohvat ruke, ne valja ono što smo tražili decenijama?
Kad ne bi bilo te neprijatne reminiscencije s Narodnom strankom, Liberalnim savezom, Rakčevićevim i Krivokapićevim SDP-om, sada i Pozitivnom CG... Možda bi s optimizmom ispratili najavljeni sporazum. Ovako, kroz to gorko i mučno iskustvo, mi nemamo skoro ništa na što bi se pozvali, na čemu bi utemeljili i najmanju nadu. Istorija novijeg crnogorskog parlamentarizma uglavnom je bogata “hrestomatija” opozicionog izdajstva i trgovine, i to je ono što trasira sumnju.
Slavko Perović je znao reći: “Kada vam režim govori o patriotizmu, znajte da se sprema još jedna velika pljačka”. Sledstveno tome, s velikom sigurnošću možemo reći: kada nam opozicija predlaže dogovor sa režimom u cilju fer izbora, vjerovatno se pregovara o sebičnom uskostranačkom interesu.
Sjetimo se svih mješovitih i koalicionih vlada u kojima je trebalo da navodni opozicionari obuzdaju predatorski sistem, humanizuju ga, pospješe kvalitet i etiku vladanja. Za rekordno kratko vrijeme postajali bi najgori i najkoruptivniji dio Đukanovićevog tima, spram kojih su ministri iz DPS-a izgledali kao moralne gromade.
Zašto bi danas bilo drugačije i ko su ljudi iz antirežimskih struktura koji treba da garantuju slobodne i fer izbore?
Biznismen koji je podržavajući Đukanovića, kroz zloupotrebu političke pozicije, bogatstvo stekao u najmračnijim vremenima jednog društvenog pada, “kada je sramota bilo obogatiti se”, kako to davno primijeti Konfučije. Ili ljudi koji za 15 i više godina koliko su u politici nijesu uspjeli da zaštite nijednu ideju iza koje su stali i čije je bavljenje politikom postalo obrazac neuspješne i propale poslaničke karijere. Sve uz vođstvo do juče režimske stranke i bivšeg ministra policije zahvaljujući čijem nemiješanju u sopstveni posao još uvijek padaju glave po inerciji jednog ulično - terorističkog narko -rata, koji se neometano rasplamsao u vrijeme njegovog ministrovanja.Nije li to, svjesno i očekivano, SDP-ovsko okretanje glave od gurućih problema, zalog i operativni instrumentarij “pregovaračkog” dijela opozicije za (ne)fer i (ne)slobodne izbore?
Suočeni sa ovom brižljivo probranom i prikupljenom galerijom kvazi opozicionih likova čini se da ovdje više nema govora o psihologiji “izdaje” koja će se tek razvijati, niti o sporazumu koji treba potpisati u narednim danima.
Političku izdaju i sporazum s režimom ova garnitura je davno potpisala, ako sagledamo njihovu karijernu biografiju, navike i politikanske meandre.
Đukanović je majstor igre koji svoja pravila crpi iz političke i ljudske pohlepe, ili “master” koji sa pozicije “apsolutne vlasti - apsolutno kvari, da na svoj način parafraziram Džordža Orvela.
I na kraju, sve i da opozicija s najboljim namjerama uđe u vladu i važne institucije, ostaje nedodirljiv mastodontski, paradržavni i izmješteni aparat, kojeg ne prepoznaju legislativa, zvanične institucije i Brisel, o kojem se šapuće i nagađa, a koji precizno i besprekorno završava sve što se završiti mora. To je ona “Jungova” jeziva dvorana ispod podruma kuće u koju ministri policije iz SDP-a nikad nijesu smjeli zaviriti.
Mislite da će smjeti Lekić i ekipa iz “pregovaračke opozicije”? Možda, ali samo u vicu.